zaboravljene avanture Mirka i Slavka
ponedjeljak, 21.07.2008.
Otac
Želio bih obavijestiti ljude koji su me čitali, a i one koji će kojim slučajem naići na ovu stranicu da je danas, 21. 7. 2008. ujutro u pola osam preminuo moj dragi i voljeni ćaće Mirsad Mikić. U cijelome svom životu ja nijesam vidio bolju osobu od njega i zahvalan sam na svakom provedenom trenutku s njim. Ogorčen sam zbog toga što se dogodilo, ali na neki način i miran, jer znam da nije bio pri svijesti kada se to dogodilo, zaspao je i izdahnuo u miru. Nekom drugom prilikom kada se sve smiri napisat ću ovdje opširan tekst o tome što se dešavalo u našoj kući protekla dva mjeseca, od dana kada se srušio i kada smo saznali da ima rak pluća, do danas, kada je preminuo, kao polovina čovjeka koji je bio. Reći ću internetu, a neka on nosi to dalje, kako mi je djed Aziz Mikić napravio pakao od života sa svojom škrtošću i zlobom, kako nam nije dao novce potrebne da kupimo lijekove ocu, od kojih mu se rak povukao, kako su mi ubili oca time da umjesto za hranu i lijekove, moj nazovi "djed" i tetka kupili i ugradili svaki po dva klima uređaja u stan... No, o tome neki drugi put, pozdravio bih sad sve moje drugove i one koji se takvima osjećaju. Neće me biti neko vrijeme, ne uzimajte za zlo. Štogod napisali u komentare ja ću objaviti u sljedećem postu. Čuvajte se ljudi.
Moglo je biti bolje, ali sada je kasno i neka mu je vječna slava.
Inna Lillahi Ve Inna Ilejhi Radži'un
srijeda, 16.07.2008.
Drugarska
Nakon mnogo mjeseci što prošlo je nakon mog zadnjeg posta, potaknut (ne)prilikama u državi napisao sam ep o koji objedinjuje ovo sada, sa malim pogledom na ono prije.
Čitati kao narodni epski deseterac, poslije četvrtog sloga stanka dakle, povoljno uz gusle tko ima. =)
Čuješ l' druže, seljaci se tuže.
Friščić prašćić ljud'ma dao grašćić,
A građanstvu drugi pak ne pašu,
Više ne vode nas na ispašu.
Živo za nas njima se ne jebe,
Njihova rit na studi ne zebe...
I od ZERP-a šta je sad ostalo,
Brane nam i ono naše malo.
Poskupljenja haraju ka švabe,
Al' nedira to vladine barabe.
Poskupjela struja skoro svima,
Spalićemo njih, da vidiš dima!
Kad luksuz je grijanje moderno,
Sagorjevat trupce je potrebno.
Poskupjelo svo nam je gorivo,
Loše radiš svoj posa' moj Ivo...
Ja sad poručujem ovoj vladi,
'Ajde vlado dobro se nakradi.
Jer sljedeći kad dođu izbori
I vi ćete bježat' prema gori!
Do Europe koj' ako se vine,
Zbog svih krađa zatvor mu ne gine.
Dok je Tita, bilo je i žita,
Bilo Slobe, bilo je i zlobe,
Bilo Franje, bilo je i sranje.
Prvi mandat kad je ima' Stipe,
Rek'o i ja „ev' te opet rasipe“.
Živjelo se ipak malo bolje,
Dođe odma' nalet dobre volje.
Al' odma' poslije došao je Ivo,
A ti draga još mi smrdiš rivo...
Nesjeća se niko od njih ko je,
Ni Rojs da je voza' kamione.
U saboru svaki treći sjedi
Od tog trećeg, petina besjedi.
Svi ostali dolje u kantini,
Narode ti od gladi izgini...
Sve za kunu, mesine kotletske,
Veličine ka' školjke toiletske.
Viđi Škore i on zasjedio,
propa' pjevač sabornik bi bio.
U klupi „sjedi“ ka' i đak po danju
doša' dvaput u svom zasijedanju !!!
'Adezeovac što u sabor ide,
Da Bog dobio hemeroide !!!
A Jadranka neka ode vanka,
Za sabora nije, već za šanka!
Branitelj'ma bajke pričala je,
A sad nikome ništa ne daje.
I moj ćaća branitelj je bio,
A kurac je od toga dobio...
Đedo mi je bio i partizan,
I zbog toga ne hoda ponizan!
Partizanska vojska šta je bila,
Fašistička s' banda pred njom krila.
Od ćaće mi ostala je pjesna,
I sva kletvaa spram toj bandi bijesna.
Mene moj je naučio ćaća,
Pjevaj sine kad ti sjedne plaća.
Al' me nije pak učila strina,
Kad zagusti bježi do Berlina...
Ovu pjesnu pjevam za drugove,
Srca bijelih poput labutove,
Temelju društva, našim radnicima,
Hranitelj'ma, našim seljacima,
Svakom kom gođ čisto je u glavi,
Ko gođ voli sve one sa Save,
A i one na sve tri Morave.
I pozdravljam Račana nam druga,
Kojeg u dalj' ponijela je pruga.
Za njeg' ljudi ne valja nam tuga,
Jer je njemu bolje sad neg' nami,
Đe ne hara mater'jalna kuga,
Tamo đe ljudi nikad nisu sami!
odo' pozdrav vam moji drugovi,
Od stolca znaju boljet' guzovi...
utorak, 12.02.2008.
Nešto što bi trebalo stajati na vrhu stranice
No, zbog moje neukosti, neiskusnosti i neinformisanosti u vezi blogovanja i dodacima blogu, ovoga trena ne znam kako da priloženu sličicu smjestim pri početku stranice. Ako bi iko ko se razumije u takve stvari i ima već iskustva sa lijepljenjem slika mogao pomoći na ikakav način. Bio bih beskrajno (lažem, ali neka bude) zahvalan.
ponedjeljak, 11.02.2008.
Bojkot stoko!!!
"Udruge potrošača od danas počinju akciju bojkota kupovine te su pozvale građane da nezadovoljstvo nedavnim poskupljenjima izraze tako da u idućih tjedan dana koriste svoje kućne zalihe i suzdrže se od kupovine svega što nije neophodno za funkcioniranje kućanstva.
Akciju, koja traje od 8. do 15. veljače, organiziraju Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske i Hrvatska udruga za zaštitu potrošača.
Cilj akcije je da se bojkotom kupovine upozore proizvođači i trgovci da poskupljenje prehrambenih proizvoda ne prate primanja potrošača, a poskupljenja komunalnih usluga dugoročno ugrožavaju njihov standard.
U Hrvatskoj se takav oblik bojkota organizira po prvi puta, no u nekim europskim zemljama, poput Italije i grčke, građani su bojkotom već natjerali proizvođače i trgovce na snižavanje cijena. Tako su se Talijani prošlog ljeta tjedan dana suzdržavali od kupovanja tjestenine, koja je bila poskupjela 40 posto, a smanjenje cijena na podnošljivu razinu postigli su i Grci nezadovoljni velikim poskupljenjem hrane pri ulasku Grčke u europsku monetarnu uniju
Predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu potrošača Vesna Brčić Stipčević pozvala je građane da "očiste smočnice" i akciju provedu generalno, ne usmjeravajući se samo protiv pojedinih proizvođača ili trgovaca.
Organizatori očekuju dobar odaziv građana i pad cijena nakon što natjeraju proizvođače i trgovce da analiziraju i preispitaju svoje troškove jer su mnoga poskupljenja, koja dosežu i do 50 posto, bila neopravdana.
Članovi udruga potrošača pratit će tjedan dana posjete trgovinama jer nemaju druge mehanizme za praćenje akcije, ali vjeruju da će se osjetiti pad prodaje. "
Znači ljudi vidjeli ste! Jebeš ti sve, dok oni mogu da rade kako im se digne i nametati svoju volju, a onda po glavi potrošača. Kada ih se natjera da osjete posljedice svoje neučinkovitosti i pretakanja iz šupljeg u prazno, možda će i početi razmišljati svojom glavom i promišljeno donositi odluke. Ovako dok im je uvijek opcija poskupljenja na dohvat ruke i dok znaju da će potrošač platiti njihove greške, jebe im se živo za to hoće li donositi dobre ili loše poslovne odluke. Nikako ne smijemo dozvoliti da se govna bogate na nama jer nijesmo u stanju organizirati otpor. Ako se ovako nastavi, cijene nekih proizvoda postići će i 100 % poskupljenja ako ne i više, a zatim će naš život (tojest naši životi u ovakvom sistemu ne vrijede ni pišljivog boba, ali zato je cijena življenja nešto što se stalno diže) koštati dvostruko. Zato pozivam sve socijalno osvještene (ma i neosvještene koji bi samo da se deru protiv nečega, a sada je takva situacija) i razumne ljude da se drže hljeba i vode te ovaj tjedan i dokažu da ih nitko nemože zajebavati kako njemu prahne, pogotovo ne buržoazijski kapitalci koji očito neznaju kada je dosta. Zajedno ćemo uspjeti i zajedno bolje živjeti. Cilj nije neostvariv jer kako je već kazano provele su ga Grčka i Italija, pa ako mogu oni možemo i mi! Masovnim otporom do cilja! Kako bi rekao zagorac "Nebu mene ni'ko jebal!"
Također ovom prilikom želim pozvati sve zemljake na BOJKOT SANADERA ! Jer su on i njegovi prethednici jedan od razlog ovakvih poskupljenja i srozavanja plaća i mirovina. Bojkot ili prodaja svih nas i cijele države nekom stranom ulagaču sa zapada. Bojkotirati treba i za veće plaće jer se čini da država bojkotira nas i to već veoma, veoma dugo.
p.s. Ako netko nemože izdržati na kruhu i vodi jer mu je želučić naviknut na fino, slatko i masno i mnogo, postoji rješenje. Put pod noge, u šoping u Sloveniju ! Može i u Bosnu jer je također jeftina (doduše ne kao prije) i bar vam ljudi neće glumiti da ne razumiju šta govorite.
OTPOR STOKO, OTPOR STOKO !!!!
Za poštenu Hrvatsku u kojoj se isplati živjeti !!!
ponedjeljak, 22.10.2007.
Karl Heinrich Marx
Karl Heinrich Marx (Karl Marks; Trier, Njemačka 5. maj 1818. – London, 14. mart 1883.), njemački filozof
Karl Heinrich Marx bio je uticajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator "Međunarodne udruge radnika".
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi historije u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunističkom manifestu: "Historija svih do sada postojećih društava je historija borbe klasa."
Marxov dijalektički metod
Dijalektika je pojam preuzet od starih Grka, koji su svom izvornom određenju, znači da se kroz proturječnosti stajališta, dvaju ili više sugovornika, dolazi do objektivne istine. Grci u razvili sustav naivne, zdravorazumske dijalektike, čiji je rodonačelnik Heralit i „Panta rei“, sve teče, ovaj život je vječna vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi. Ali, Grci su dijalektiku, osobito Sokrat, poimali kroz proturječje suprostavljenih pojmova, i ona je prevashodno bila pojmovno-teoretski, a ne povjesno-zbiljski definirana.
Hegel će dijalektici, nastojati u svom dijalektičkom metodu, dati zbiljsko-povjesno značenje. Ali, on samu povjest, materijalističku zbilju, koristi kao sredstvo da bi dokazao kretanje duha, u onom što predstavlja nešto spiritualno i određuje postojeći svijet socijalnog života. Hegel je dijalektiku poimao kao permanentni razvoj duhovne supstancije, pa iz tih razloga kažemo da je njegov pristup povjesti društva, države, čovjeka, spiritualističkog karaktera, mada je duh supstanciji davao primat, ona je kod njega osobito u poimanju povjesti države i društva materijalistički obojena. Fundamentalna paradigma njegove dijalektike je dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teze, antiteze i sinteze. Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povjesti, kao i razvoj prirode. Cjelokupna povjest, nije ništa drugo nego razvoj duhovne supstracije, koja se operacionalizira ponovno kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh. Sfera objektivnog duha je utemeljena na: običajnosti, moralu i državi. Sfera apsolutnog duha na: filozofiji, religiji kao apsolutnim spoznajama svijeta i kraju povijesti. Kod Hegela, kada je riječ o dijalektici, riječ je o ideološko-filozofskoj konstrukciji.
Ono što je vrijedno u ovoj konstrukciji jeste dijalektički metod, dijalektičke logičke kategorije, koje preuzima Marx i daje im zbiljsko, materijalističko određenje. Cjelokupnu povjest društva čovjeka, njegovu spoznaju, Marx sagledava kroz prizmu načina proizvodnje date epohe. Prema njemu ideje nisu supstracija i fundament postojećeg svijeta, života, već je materijalni život, tak koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, povijest sama po sebi, kao povijest klasnih materijalističkih borbi, sukob materijalnih interesa, iz ovog sukoba se rađaju ideje, oblici društvene svijesti, političke grane i institucije. S pravom možemo reći da je mrxistička dijaletkika materijalistička. Na ovaj način Marxovo učenje definiramo kao povjesni materijalizam, a njegov dijalektički metod kao dijalektički materijalizam.
Nastavljači Marxovog djela, ovaj njegov dijalektički materijalizam su vulgarizirali. Da materijalna proizvodnja, direktno bez stvaralačkog posredovanja čovjeka, mehanički određuje oblike društvene svijesti, političke i pravne institucije. Kada imamo ovo stajalište u okviru marxizma, da materijalna proizvodnja direktno, mehanički određuje odlike društvene svijesti, političke i pravne institucije, onda ovo stajalište definiramo kao VULGARNI MARXIZAM, vulgarni materijalizam. Tipični predstavnici vulgarnog marxizma su bili: Karl Kaucki, Bernštajn, Rener i dr.
Usljed nedostatka vremena i prostora Marxu nije pošlo za rukom da na jednom mjestu sistematski izloži povratan uticaj oblika društvene svijesti, pravnih i političkih institucija, na materijalističku bazu društva. Iako se u njegovom opisu vidi koliko kultura, oblici društvene svijesti, religija, ideologij, književnost, umjetnos nisu samo puki, mehanički izrazi date zbilje, nego proizvodi i rezultat slobodne, stvaralačke kreativnosti čovjeka, i da imaju, itekako povratno značenje, utjecaj na dinamiku statiku socijalne baze društva.
Marx je bio oduševljen grčkom umjetnošću, osobito epikom jednog Homera, dramom jednog Shakespearea, te je uvijek naglašavao koliko velika stvalačka umjetnost, nadilazi svoje vrijeme i da izražava materijalnu supstancu tog vremena. Ako ga nadilazi, ona ima svoje vlastite imanentne zakone, nedostižive ideale, ka kojima konkretan čovjek teži.
Samo nam jedan vulgarni marxist, može objašnjenjem jednog umjetničkog djela dati, ako djelo vezuje direktno za materijalnu proizvodnju vremena, kada je ono nastalo.
Marxovo poimanje povijesti i društva
On nije povjest posmatrao kao jednu vrstu voluntarizma, samotoka, već je povijesne determinante posmatrao kroz objektivne nužnosti klasne borbe, potčinjenih i vladajućih. Ovaj klasni supstrat determinira povijesno kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, ka progresu. Marx, kada je riječ o poimanju povijesti, od Hegela preuzima jedno dominantno načelo, da je stupanj povijesnog progresa, uvijek proporcionalan sa stupnjem razvoja ljudske slobode i općeljudske emancipacije. Mada preuzima ovo načelo od Hegela, on se s njim razilazi u jednom njegovu, drugom određenju, jer Hegel polazi od paradigme, kada se kroz povjesni proces konstruira država, povijesni proces je završen, to je kraj povijesti, jer je ostvaren najviši stupanj slobode.
Hegel polazi od fundamentalne paradigme; “Ondje gdje je država, a ona je rezultanta povijesnog procesa, tu se realizira i najviši stupanj slobode čovjeka, država se manifestira kao druga strana, ili drugi oblik ljudske slobode.“
Marx polazi od predpostavke: “Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.“
Marx cjelokupnu povijest, izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao povijest klasnih borbi, gdje vodi i razjašnjenje ovog klasnog antagonizma, u konstituciji jednog društva – socijalizma, njegova diktatura proleterijata, kao prijelaznog oblika ka komunizmu.
To je poimanje povijesti, pa kosekventno tome i društva, Marx će najbolje izraziti u svom jednom pismu upućenom 50-ih godina 19.st. svom prijatelju Vajdmajeru, u kome kaže da njemu ne pripada zasluga da sam otkrivanja društvenih klasa, klase su prije njega otkrili povijesničari, u doba restauracije Tijer i Menje. Ono što njemu pripada, i što je otkrio jeste činjenica da postojanje klasa vezano za određeni način materijalne proizvodnje, da klasna borba vodi diktaturi ploreterijata, i da diktatura proleterijata predstavlja samo prijelazni oblik ka besklasnom društvu.
Ovo njegovo stajalište o povijesti, i društvu, koje treba doći, u sebi sadrži dosta onog problemsko-političkog, utopijskog, iako je pretendiralo da bude objektivno, znanstveno. U ovom stajalištu, ima, osobito u poimanju povjesti, njenom razrješenju, njenom kraju, dosta toga Mesijanskog, jer je ovdje proleterijatu data uloga Mesije, Spasitelja, koji treba razriješiti sa kostitucijom socijalizma sve probleme, ne samo date epohe, nego cjelokupne povjesti čovječanstva. Ova programska, politička organizacija Marxa, koja je bila oficijelno usvojena na kongresu Prve internacionale 1864.g., u sebi sadrži jednu vrstu političke teologije.
Marx je društvo podijelio na dvije velike skupine: društvenu bazu i društvenu nadgradnju.
Pod društvenom bazom, on podrazumijeva način proizvodnje, materijalnog života, ovaj način proizvodnje materijalnog života je sastavljen od proizvodnih snaga i produkcijskih odnosa. Proizvodne snage su sredstva proizvodnje i čovjeka, kao temeljna proizvodna snaga društva. Produkcijski odnosi, su oni odnosi, u koje ljudi stupaju nužno, nezavisno od volje, u odnose proizvodnje. Ovi su odnosi determinirani samim vlasničkim odnosima. Kada je riječ o vlasničkim odnosima prema Marxu, onaj koji je vlasnik sredstava za proizvodnju, u materijalnoj produkciji i reprodukciji života, on je vladajući subjekt društva, države, prava, te je njegova svijest, valadajuća svijest date epohe.
Pod društvenom nadgradnjom, Marx podrazumijeva državnu, pravnu, političku sferu, kao i oblike društvene svijesti. Pod oblicima društvene svijesti podrazumijevamo religiju, ideologiju, znanost, različite sadržaje, forme umjetnosti, itd.
Marx je uočio dualizam između građanskog društva i same države, a taj se dualizam prelama kroz samu egzistenciju individua, pa je individue u građanskom društvu on definirao kao HOMO DUPLEX, tj. kroz individuu se prelamaju javna i privatna sfera.
Privatna sfera je utemeljena na egoističkom interesu koji određuje individualno ponašanje pojedinca. Javna sfera, tj. politika i država su utemeljeni na općem interesu. Ovaj opći interes je apstraktan i on u potpunosti ne izražava interese i potrebe konkretnih individua. Kada je riječ o individualnosti, javna, politička sfera ne polazi od konkretnog individualizma, već od apstraktnog, pa je riječ o čovjeku kao apstraktnom građaninu. Ovaj pojam apstraktnog građanina, kao navodno slobodnog, Marx nastoji objasniti kroz samu sferu produkcijskih odnosa gdje je, prema njemu, čovjek slobodan u dvostrukom smislu riječi, slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tržištu prodaje kome hoće. Prema Marxu, ovdje je riječ o formalnoj, lažnoj slobodi jer da bi čovjek živio, da bi reproducirao svakodnevno svoju biološku ili kulturnu egzistenciju, čovjek nužno mora prodavati svoju radnu snagu na tržištu. Prema njemu, čovjek može biti istinski slobodan stvaratelj, kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nužnost koja isključuje pojam i čin slobode.
Stoga, on analizira i sam kapitalistički način proizvodnje koji prema njemu stvara realne predpostavke istinske slobode čovjeka i njegove emancipacije i dolazi do fundamentalnog zaključka da je građansko društvo sa svojim načinom proizvodnje u totalnoj proturiječnosti, te Marx spoznaje fundamentalni zakon samog građanskog načina proizvodnje, a to je da imamo na djelu sve više procese podruštvljavanja procesa proizvodnje, a način prisvajanja novostvorene vrijednosti je prevashodno privatnog karaktera.
Drugi Marxov temeljni zakon po čemu je i danas aktuelan, je ZAKON O VIŠKU VRIJEDNOSTI, na kojem počiva cjelokupan kapitalistički sistem. Do ovog zakona je došao putem, analize strukture i funkcija kapitala, kao društvenog odnosa. Tako kada je riječ o strukturi kapitala, onda ga Marx dijeli na dva dijela:
1. Stalni, nepromijenjivi ili sterilni kapital – riječ je o sredstvima za proizvodnju i sirovinama;
2. Promjenjivi kapital, ozbiljen u radnoj snazi kao roba. Kapitalista na tržištu nalazi i jedan i drugi kapital, plaća ih i organizira proces proizvodnje.
U novostvorenoj vrijednosti, kada je proces proizvodnje završen, ovaj sterilni ili nepromjenjivi kapital prenosi samo jedan dio svoje vlastite vrijednosti, a ne stvara novu vrijednost. Novu vrijednost stvara promjenjivi kapital, radna snaga kao roba.
Marx otkriva jednu specifičnost, koja je do tada bila nepoznata u povijesti politekonomskih doktrina, tj. da je radna snaga takva vrsta robe, ako radnik, npr. radi 8 sati, on za 4 sata sa svojim društveno priznatim radom može stvoriti dio novostvorene vrijednosti koja će mu osigurati biološku i kulturnu reprodukciju, njega i njegove obitelji, pa se postavlja fundamentalno pitanje. Radnik radi 8 sati, za 4 sata je osigurao svoju egzistenciju, što je sa ostala 4 sata. Prema njemu je to višak vrijednosti koje prisvaja kapitalist, pa na ovom višku počiva cjelokupan kapitalistički sustav, kako njegova baza tako i njegova nadgradnja.
Treći zakon koji je Marx nastojao objasniti kao znanstvenik, a znanost je pokazala da je pseudoznanstvenik je ZAKON O TENDENCIJSKOM PADU PROSJEČNE PROFITNE STOPE. Ako kapitalist sa razvojem nauke i tehnike sve više ulaže u tehničko znanstveni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu vrijednost, dakle profit, onda se postavlja fundamentalno pitanje, zašto konstantno kapital ulaže u nauku i njenu tehničku primjenu, upravo iz tih razloga da bi se uvećao profit što je pokazala suvremena praksa građanskog svijeta, jer razvojem znanosti i tehničke primjene u proizvodnom procesu dominantno značenje ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr.danas u zapadnoj Europi u novostvorenoj vrijednosti nauka i tehnika učestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%. Marx je posmatrao ovaj tendencijski pad prosječne profitne stope kao jednu vrstu samotoka vlastitog kretanja kapitala, ka svom vlastitom uništenju, ka jednom kaosu koji će sam od sebe stvoriti jedno novo društvo – socijalizam, odnosno komunizam. On ovdje pada u jednu vrstu proturječja. S jedne strane govori da sam kapital odnos svojim imanentnim razvojem vodi ka uništenju, a s druge strane on polazi od mesijanske uloge i zadaće radničke klase koja je po svojoj prirodi svjesni stvaralački subjekt, koja će kroz misao i čin socijalisičke revolucije srušiti kapitalizam i stvoriti novo društvo.
On je cjelokupnu problematiku građanskog svijeta, koji je nezavisno od bilo čega u odnosu na predhodne društveno-ekonomske formacije, bio najprogresivniji svijet, koji je stvorio predpostavke za nesmetani razvoj nauke i tehnike do interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog građanskog svijeta na uvećano bogatstvo, sve više raste njegova bijeda radništva, što je pogrešno, pa je on u kategoriji te opće bijede vidio i predpostavku same socijalne revolucije.
Međutim, nitko nije bolje na znanstvenom nivou objasnio strukturu kapitalodnosa građanskog društva, pod uvjetom ako zanemarimo njegovu političko-proletersku opciju, kao Karl Marx. On je spoznao zakon akumulacije, centralizacije kapitala, teoriju viška vrijednosti, prostu i proširenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19.st. uočio je dvije fundamentalne tendencije građanskog svijeta koje će u 20.st. postati opća zakonitost kapitalističkog načina proizvodnje. U klasičnom kapitalodnosu sve do prve polovine 19.st. u jednoj ličnosti, u ličnosti kapitaliste, imali smo da je on bio istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i da je organizirao proizvodni proces. U drugoj polovini 19.st. kada tehnika kao primjenjena znanost postaje odnos produkcije i reprodukcije kapitala, ove funkcije vlasništva i upravljanja kapitalom se razdvajaju u proizvodni proces upravljanja kapitalističkim načinom proizvodnje ulaze stručnjaci različitih profila i oni predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu koja je dominantna u proizvodnom procesu, a definiramo je kao vladavinu tehničke strukture. Sada je na djelu tehnička, humanistička inteligencija iz svih oblasti naučnih sredstava koja ima dominantno značenje ne samo u proizvodnom procesu, već i u društvu kao cjelini.
Ovdje je riječ o fundamentalnoj preinaci društvenog odnosa, jer kapitalist kao vlastnik sredstava za proizvodnju nije više dominantna ekonomska snaga, a to nam govori da se sukcesivno i mijenja socijalna struktura građanskog društva kao takvog, što će nam u potpunosti pokazati socijalistička struktura kapitalističkih odnosa u 20.st. U socijalnoj strukturi društva vište nisu na djelu, dvije antagonističke klase, tj.buržuji i proleteri, već je društvo utemeljeno na socijalnoj stratifikaciji, osobito na vladavini srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture koja upravlja proizvodnim procesom.
Drugu tendenciju, koju je Marx uočio a koja će u 20.st. postati općim zakonom funkcioniranja i reprodukcije kapitala jeste sve manje značenje funkcija proizvodnog, a sve veća funkcija financijskog kapitala gdje se ostvaruje višak vrijednosti – profit kroz špekulativni kapital putem malverzacije porodaje dionica na međunarodnim burzama, gdje „novac koti novac“N-N´“
Humanizam i općeljudska emancipacija u djelu Karla Marxa [uredi]
Marx polazi od jednog filozofsko-ontološkog stajališta da sve institucije građanskog društva, država, pravo kao i oblici društvene svijesti, ideologija religija, moral, književnost, umjetnost, usljed totalnog otuđenja se u građanskom društvu manifestiraju kao samostalni entiteti, subjektiviteti, kao neka vrsta utvara, gdje se zaboravlja njihovo sociološko, klasno porijeklo ovih institucija, oblika društvene svijesti, pa oni umjesto da budu sredstva u rukama individua, ove institucije i oblici društvene svijesti se nameću kao neka vrsta novih gospodara. Prema njemu država, pravo, religija, nisu ništa drugo nego oblici vladavine vladajuće klase. Ondje gdje postoji građansko društvo prema Marxu, tu je na djelu negacija humanizma koja se ostvaruje kroz totalno otuđenje. Marx je prevashodno fenomen otuđenja razmatrao u ekonomskoj sferi građanskog društva, pa je spoznao korijenje i ključ razriješenja, otuđenja kroz razotuđenje cjelokupnog građanskog svijeta.
On u prvoj glavi, prvog toma Kapitala, u poglavlju FETIŠIZAM ROBE, analizira ekonomsku osnovu otuđenja građanskog svijeta. Roba posjeduje upotrebnu i prometnu vrijednost. Upotrebna vrijednost robe je određena njenom kvalitetom, a prometna kvantitetom. Da bi se jedna stvar iz proizvodnog procesa manifestirala kao roba, odlazi na tržište, a zakoni tržišta vladaju nezavisno o subjektivne volje ljudi. Proizveo ih je čovjek gdje uložena količina manuelnog i intelektualnog rada. Taj rad je bitna odlika čovjekove prirode kao društvenog bića. Kad roba odlazi na tržište putem imanentnih zakona tržišta, mi ne znamo što se s tom robom dešava, ona dobija magična, fetiška obilježja, postaje novom mističnom fetišističkom snagom. Umjesto da mi njom vladamo, jer je dio našeg bića, mi smo je proizveli, te robe zapravo vladaju nama kao nova božanstva. U toj vladavini one se odvajaju od svojih korjena, od porjekla te istupaju kao samostalne, otuđene, ostvarene sile. Kao što je ovdje slučaj sa robom, tako je slučaj i sa pravom, državom, ideologijom, drugim oblicima društvene svijesti, to su sve tvorevine koje imaju sociološko-antropološki korjen, ali zahvaljujući kapitalodnosu, jednom kada su stvorene one zadobijaju samostalnu moć i postaju jedna nova vrsta vladaoca nad ljudima i narodnostima.
Kad obrazlaže fenomen otuđenja onda Marx uočava da je na prvom mjestu čovjek otuđen od svoje vlastite biti. Njegova bit je rad manuelni i intelektualni, koji je odpremećen u robama. Kada je otuđena čovjekova bit od samog čovjeka, onda je na djelu podjeljenost između ljudske esencije i egzistencije. Ako je čovjek otuđen od svoje biti, onda je prvo otuđen od sredstava za proizvodnju, od proizvoda svoga rada, zatim od drugog čovjeka i na kraju cjelokupnog građanskog svijeta koji je čovjek stvorio, otuđen je od drugog čovjeka. Ovo otuđenje se prema Marxu može prevladati kroz misao i čin socijalističke revolucije. Kod njega pojavu socijalističke revolucije daje široke mogućnosti, da se ona ne može samo reducirati na političku revoluciju nego da kapitalodnos može svojom vlastitom socijalističkom revolucijom prijeći u jedno novo stanje socijalizam, odnosno komunizam.
Marx socijalizam definira kao diktaturu proleterijata, a to nije ništa drugo nego radnička klasa, organizirana na stupanj države. Diktatura proleterijata predstavlja prijelazni oblik ka jednom višem stupnju socijal-komunističke zajednice, već je slobodan razvoj pojedinca oslobođen svake dužnosti, biti uvjet i predpostavka slobode socijalne zajednice. Ova slobodna zajednica socijalističkih proizvođača predstavlja novi humanizam- kao društveni naturalizam- kao realizirani humanizam. Kada je riječ o odnosu humanizma-naturalizma, onda to podrazumijeva harmoničan odnos, suradnju čovjeka sa prirodom i s drugim čovjekom sa samom socijalnom zajednicom. Cjelokupna dosadašnja povjest je bila utemeljena na socijalističkoj i političkoj moći, na eksploataciji prirode, jer čovjekova moć nad prirodom se istovremeno projicirala kao i moć nad drugim čovjekom, jer čovjek je i prirodno biće te Marx smatra da će ovaj novi komunistički humanizam kao dovršeni naturalizam predstavljati onaj društveni socijalni protest gdje će čovjek, dokinuti sve oblike otuđenja, postojeće institucije i oblike društvene svijesti, staviti pod svoju plansku strukturu, slobodnu kontrolu kao oblike vlastite socijalističke moći. Dakako ovo je jedna vrsta utopije što ne znači da nekada neće biti realizirana, jer otkako postoji pisana povijest, ljudi su, počevši od Platona, sanjali o slobodi čovjeka, o njegovom drugom stanju, gdje će kako Marx kaže čovjek biti korjen za drugog čovjeka.
citati
"Kao što vjeroispovijest ne stvara čovjeka, nego čovjek vjeroispovijest, tako i ustav ne stvara narod, nego narod ustav."
"Religija je uzdah ucviljena bića, duša svijeta bez srca, kao i duh prilika bez duha. Ona je opijum naroda."
"Revolucijama je zapravo potreban jedan pasivan elemenat, materijaln osnova. Teorija se ostvaruje u jednom narodu samo ukoliko odgovara ostvarenju njegovih potreba."
Jebem li vam pleme
Tako dakle ljudi moji.... Mene nema više od dva prokleta mjeseca (posao, obaveze i ostali bulšit) i šta mogu da vidim? Nema nikakvih komentara... Čak ni raznih bljezgarija i gadarija tipa "jebem ti majčicu komunističku", "seljačino" i tog tipa... Nema čak ni komentara one mentalno zaostale dječurlije koja vrebaju po tuđim blogovima i vrbuju ih da dođu na njihovu fensi govnarsku stranicu porukama kao "uuuu... super blogčić... aj posjeti i ti moj..." Vi proljevi besprizorni... Ali imao bih kakvog takvog oduška da sam barem na to naišao. Imao bi vjeru u neko bolje sutra, u neku budućnost gdje se čitaju fantazije mladih entuzijasta i nediplomiranih filozofa. Ali vi meni tu nadu dali niste... Ali sada sam defakto opet tu, i ima da me se primjeti, ima da napravim par promjena u ovoj šarenoj šaradi maloumnih i ćopavih!
utorak, 29.05.2007.
Svjetska kriza uoči općih izbora u SAD-u
Znate, najgori i najbolji trenutci u povijesti dolaze većini ljudi kao iznenađenje. To će biti slučaj s ovim što se zbiva u svijetu sada. Nalazimo se na koncu čitavog razdoblja povijesti. Sredinom rujna u SADu i drugim krajevima svijeta na koje utječu događaji u SADu, došlo je do početka srozavanja svjetskog gospodarstva. Prilike su donekle zamršene zbog činjenice izborne kampanje ... unutar SADa. Stranka na vlasti gubi vlast, to jest gubi vlast glede podrške naroda. Priprema se izvršiti ogromnu izbornu prijevaru u SADu da bi zadržala dio te vlasti. Spremna je ići u rat da bi preduhitrila prilike, političku situaciju, da bi zadržala vlast. A ima i dugoročne nakane uspostaviti svjetsku diktaturu zvanu globalizacija, što bi značilo propast za cijelo čovječanstvo.
Tamo gdje su nekad postojala produktivna zaposlenja, više nema proizvodnje. Ljudi više ne žive od svoje visoke stručnosti u proizvodnji. Žive kao konobarice ili konobari ili slične vrste rada—tako zvane „uslužne djelatnosti“, uglavnom izmišljeni rad da se smanji nezaposlenost, rad koji nije potreban. Mjesto da ispečete pljeskavicu kod kuće, izađete van na hamburger. To nije potreba.
Prema tome, gospodarstvo se raspadalo. No gornjih 20% (po primanjima), naročito onih 20% koji su sad na položajima moć i—uglavnom ljudi između 50 i 65 godina starosti—to pokoljenje živi uglavnom u iluziji. Misle, sad je njima kucnuo čas. Misle to je poslije-industrijsko društvo—misle da je to dobro. Misle da je globalizacija dobra, a ona je pošast koja će uništiti čitav planet i pobiti većinu razine pučanstva danas. To je carstvo! To je imperijalizam! To je povratak na karikaturu Europe Srednjeg vijeka.
... U Americi (ljudi na vlasti) pokušavaju odgoditi pojavu stvarnosti još nekoliko tjedana ... nadajući se da će obmanuti ljude iako gube na popularnosti. Nadaju se da ć e se održati na vlasti još jedan termin.
Mnogi ljudi naprimjer vjeruju da zlo dolazi iz SADa. ... SAD nisu uzrok problema. Izvor problema je upravo ovdje u Europi. To je anglo-holandski liberalni establišment Europe. A u Sjedinjenim Državama imamo njegov produžetak. ... Pa to što rade SAD nije pokušaj osvajanja svijeta. One ustvari uništavaju sebe.... Vodeće vojne ličnosti, obavještajni stručnjaci, vodeće političke ličnosti, koje se razumiju u te stvari, vide da SAD pod Bushem i Cheneyjem uništavaju same sebe!
Pa tko onda ima koristi od propasti SADa? ... Ime toga je otrov, no vi ne mislite o njemu kao o otrovu. Mislite na njega da je neizbježan. Ime mu je „globalizacija je neizbježiva! Ne možete skrenuti s puta globalizacije natrag na suverenu državu naciju! Ona je neizbježiva!“.
Ali, globalizacija je imperij. Globalizacija je pad životnog standarda širom svijeta. ... Pogledajte naprimjer Berlin nakon 1992. Je li Berlin imao koristi od raspada DDRa? U stanovitom smislu. Više slobode, ali slobode da postigne što? Slobodu da nema rada, nema posla. Slobodu da ne može uzdržavati grad, jer su mu oduzeli industriju. Gdje je industrija otišla? Nekiput samo je nestala. Nekiput poslovi su otpravljeni u krajeve svijeta gdje je narod siromašan, gdje nemaju infrastrukture, gdje nemaju zdravstvene skrbi. Tamo oni rade jeftinije, jer im je životni standard mnogo siromašniji.
To što gledamo je uništenje Njemačke, uništenje njemačkog gospodar-stva, posebno berlinskog gospodarstva—po zapovijedima iz Londona i Francuske, zapovijedima Margaret Thatcher i Mitteranda da Njemačka mora sebe upropastiti kao cijenu ujedinjenja. Tako svijet postade siromašniji. Kao što i SAD upropaštavaju sebe, svoje gospodarstvo, pa svijet osiromašuje.
Poslovi se otpremaju u siromašnije i siromašnije krajeve svijeta. ... Zaposlenja u proizvodnji otpremaju se iz područja visoke kvalificiranosti i visokih uvjeta života stanovništva u sve siromašnija i siromašnija područja svijeta. Eto, to se zove „globalizacija“.
Ona znači eliminaciju države nacije, eliminaciju zaštita, životnog standarda, zdravstvene skrbi, sustava školstva. Sve se to upropaštava (pred našim očima). Danas imate—što?—10% radne snage u Njemačkoj nema nikakve nade, nikakve budućnosti. Njemačka se uništava. Italija se uništava. Poslovi odlaze u Kinu.
...
Problem je, dakle, sad smo samo glede toga stigli do točke gdje moramo misliti na svijet—imamo rastuće pučanstvo Azije. ... Moramo razmišljati kako ponovno zavitlati europsku civilizaciju i dati joj poslanje, razvitak cjelokupne Azije kroz dva pokoljenja. To znači, Europa se mora pokrenuti i opet pojačati brzinu kao izvor znanstvenih i industrijskih plodova u obliku dugoročnih kredita, dugoročnih ulaganja u razmjeni s Azijom i izgraditi zemlje, izdignuti po prilici 70% siromašnih u Indiji, siromašne u Kini, siromašne drugih zemalja, gdje ti siromašni takoreći nemaju budućnosti.
Moramo imati poslanje izgraditi pravedan svijet, na osnovi suradnje država nacija imajući na umu vestfalsko načelo, to jest moramo u svim mjerama (političkim i gospodarskim) misliti kao i začetnici Westphalije—moramo prvo misliti na druge ljude umjesto samo na vlastite prohtjeve. Što činimo za drugoga? Što mi, kao država, kao narod činimo za druge ljude, drugi narod? I tako izgraditi spone suradnje, dugoročne suradnje naroda i država na tom načelu.
Moramo se dovesti u red izlazeći iz ove depresije koja nas udara, moramo uvesti reda na osnovi dugoročnog, po prilici pedesetgodišnjeg izgleda za razvitak euroazijskog kontinenta.
Imamo i drugi vid toga, o kojem sam govorio zadnjiput kad smo se sastali ovdje u Berlinu. A to je–došli smo do točke temeljne promjene odnosa čovjeka prema prirodi. Rast stanovništva i povećanje tehnike, poboljšanja tehnike potrebnog tom rastu stvorili su prilike gdje se crpe sirovine najviše kvalitete brže nego što ih planet može obnoviti.
Isto tako, ušli smo u razdoblje procesa fisije i fuzije, kojima možemo ne samo obnoviti visokokvalitetne sirovine, to jest pomoć i biosferi u njenoj obnovi od štete koju je nanijela naša potrošnja, nego i razdoblje kad ćemo početi stvarati nove uvjete, nove vrste tvari na ovom planetu koje nikad ranije nisu postojale. Ući ćemo naime u transuranijsko razdoblje razvoja planeta, kad ćemo mi razvijati nove vrste tvari i njihove nove namjene, nove smjese, nove stvari koje nikad prije nismo radili. Moramo to učiniti da bismo udovoljili zahtjevima stanovništva, recimo Kine s preko 1,3 milijarde, stanovništva Indije, preko milijarde ljudi, a 70% su siromašni! Kako ćemo proizvesti dostatne količine iz ovog planeta i udovoljiti zahtjevima za energiju, sirovine, razvoj i proizvodnju hrane, kako ćemo to učiniti tako da snabdijemo ljude, njihovu djecu koji sada žive u Aziji, pružiti im prilike standarda života koji im omogućuje da prežive i napreduju?
Prema tome, ušli smo u razdoblje gdje više ne razmišljamo o preuzimanju vlasništva nad i iskorištavanju sirovina. Moramo razmišljati o preuzimanju vlasništva i razvijanju količina sirovina ekvivalentnih zalihama planeta danas. To znači naglasak uglavnom na termonuklearnu fuziju i srodne tehnologije. Sljedećih 50 godina moraju biti takva vrsta tranzicije. To sad znači povratak na nuklearnu energiju.
...
Prema tome, kad izgrađujemo gospodarstvo, kad obnavljamo gospodarstvo od olupine koju smo 'gradili' od 1970. pa dalje, moramo razmišljati u tom smjeru. Moramo misliti na dva pokoljenja unaprijed. Moramo razmišljati u smislu Vestfalskog ugovora, a to je: Što radimo za drugoga? Što radimo u Europi za Aziju? Što radimo za druge države Europe? Što radimo za Afriku? Za cjelokupni svijet? Prema tome, osjećaj da naš život sada ima svrhu. Ne živimo kao lakomi bebi-bumeri, nastojeći zadovoljiti vlastite užitke dok smo još na ovom planetu. Dajemo sad natrag svrhu životu, poslanje života.
Mi ćemo svi umrijeti. Koja je svrha u življenju ako ćemo svi umrijeti? Naše zadovoljstvo dok smo živi? Ili radije, da ono što činimo sa svojim životom dok smo živi mora imati stalnu vrijednost za ljudski rod kasnije te to čini naš život i njegovo življenje vrijedno čovječanstvu? Nešto čega možemo biti ponosni u očima naše djece i unuka, jer stvaramo nešto za njih za svijet nakon nas? To je strastvena želja koja nas mora obuzeti, ako želimo izići iz ovog nereda. Prema tome moramo razmišljati globalno. Ne u smislu globalizacije. Moramo misliti u smislu usmjerenja našeg poslanstva, približiti države jedne drugima, urediti vlastitu kuću da bismo sredili odnose između država. Da bismo stvorili svijet financijske i druge suradnje, koju ćemo ustrojiti da bismo udovoljili tim vrstama potreba, što bi nam dalo, ponovno, ne ponos bahatosti, nego ponos da smo neophodni, svaki od nas, i svaka država neophodna za dobrobit cjelokupnog svijeta.
...
Imamo društvo koje više ne razmišlja u smislu stvarnih vrednota. Ne razmišlja više u smislu besmrtnosti, već u smislu. „ti si samo životinja“? Ako si životinja, onda dođeš i odeš i umreš. Živiš ili sretno ili jadno, no umreš. Koje su posljedice tvoje smrti? Netko se sjeti kućnog ljubimca, životinje na selu? No kakvo je značenje ta životinja imala kao pojedinka glede budućnosti vrste? Nikakvo.
Ljudska bića su drugačija. Mi imamo sposobnost razuma. Sposobni smo otkriti univerzalne zakonitosti, kao u fizičkoj znanosti i klasičnoj umjetnosti. Prenosimo ih dalje, da bismo razvili te zakonitosti kod buduć ih pokoljenja. Time povećavamo moć budućih pokoljenja. Ostvarujemo dobrobit za buduća pokoljenja čovječanstva.
Tu je sposobnost pokoljenje bebi-bumera izgubilo. Nisu htjeli proizvoditi, htjeli su doživljavati užitke. Željeli su ushite. Željeli su moći ne obazirati se na ono što se zbiva u svijetu oko njih. I tako smo uništili – Imali smo zelenu revoluciju, ne zelenu u smislu povrća, nego zelenu u smislu stava „ne radim, ne proizvodim“. Živimo u svijetu u kojem većina ljudi gladuje, i njihovo se gladovanje povećava, ali mi se ne brinemo o tome što proizvodimo ili ne proizvodimo. Ravnodušni smo prema ostatku čovječanstva.
...
Problem je što ljudi nemaju vrednote koje su bile osnova europskog gospodarstva, to jest ideje bolje proizvodnje, boljih uvjeta proizvodnje, stvaranje boljih uvjeta života, boljih fizičkih uvjeta života, boljih umnih uvjeta života za fizičku proizvodnju i slično. Kultura umjesto tek samovoljnih užitaka—to smo izgubili.
Izgubili smo tako osjećaj što su prave vrednote. Vrednote leže u čemu? Vrednota leži u vrstama ideja, otkrivenih i razvijenih ideja koje nam omogućuju poboljšanje prilika čovječanstva, po glavi i po četvornom kilometru ovog planeta. Ono što daje bolji svijet za dolazeća pokoljenja nego što smo ga mi imali. To se postiže radom. Proizvodnjom stvari. Uporabom naprednijih umijeća. Povećanjem moći po glavi, povećanje moći u prirodi i nad njom. Razvitkom umnih sposobnosti! Tako da ljudi jasno misle. Ljudi nemaju vremena misliti, prezauzeti su potragom za užitcima ili izbjegavanjem boli. Pa stoga ne mislimo o svrhi u životu. Prema tome ne shvaćamo što je ekonomska vrijednost. Očito, fizička ekonomska vrijednost je u onom što možemo učiniti danas da bismo poboljšali život ljudi u smislu izgradnje stvari korisnih za budućnost, što znači fizičku proizvodnju stvari korisnih buduć nosti, i razvoju ideja koje će, kad ih prenesemo na buduća pokoljenja, oni koristiti za poboljšanje stvari. Sve je to povezano sa znanstvenim i tehničkim napretkom. A isto tako i kulturnim napretkom.
...
A što imamo danas? Najveće cijene, najveće plaće daju se najbeskorisnijim ljudima, grabežljivcima. Dok ljudi, kojima se niječu prava na rad, čak i najprostiji rad, pošteni rad koji odgovara njihovim kvalifikacijama, nemaju posla! Prilike za poljoprivrednim radom u tradicionalnom smislu ne postoje tamo gdje su nekad postojale! Prilike za konstrukcione inžinjere u izradi alatnih strojeva, za visokokvalificirane radnike u izradi alatnih strojeva, visokokvalificirane radnike u poboljšanju proizvodnje boljih proizvoda—većini ljudi se niječu prilike za takav rad! Ma da, možete dobiti posao, niskokvalificirani euro-posao. No ne možete dobiti posao koji ima vrijednost za društvo! Posao koji vam daje priliku za samopoštovanje za ono što radite za društvo, vrstu posla koji kaže: „Korisni ste u našojoj zajednici. Mora vas se poštivati kao korisnu osobu.“ Za njih takve vrste posla nema.
...
Moramo zato imati poslanje, usmjerenje na rad za ustroj ovog svijeta oko tog poslanja, gledajući dva pokoljenja unaprijed, oko 50 godina, i trebamo reći: "kako da se spasimo iz ovog pakla u koji smo pretvorili ovaj planet, sada"? I recimo za 50 godina kad će pokoljenje koje danas postaju odrasli ljudi, doseći vrijeme svog umirovljenja, pa kad završe svoj radni staž u trajanju od dva pokoljenja—za 50 godina—moći će reći: "Pridonijeli smo dobrobiti uvjeta života ljudi u Aziji, izgradili smo si ugled zbog ovog što radimo u Europi ili u Sjedinjenim Državama. Prekinuli smo sa zanimanjima za koja znamo da su nemoralna i mrska. Prekinuli smo zloporabu čitavih segmenata ljudskog roda". Neka vam to bude cilj. Jer to nam je nasušna potreba.
Ulazimo u krizu. Ulazimo u krizu vrednota. Ljudi danas prihvaćaju kao normalno ono što je trulo i zlo. Moramo se promijeniti. Morat ćemo se promijeniti jer ćemo biti prisiljeni na to. Ne možemo nastaviti funkcionirati na ovaj način, na način kako smo funkcionirali od oko 1970. Ne možemo više tako nastaviti raditi, unutar europske civilizacije, moramo se promijeniti, a bit ćemo i prisiljeni na to. Ako se ne promijenimo već ina jezika svijeta će nestati jer će nacije nestati, državne granice nestati, u globalizaciji. Na toj točki stojimo danas.
Čarobnjaci i luđaci, dio VII.
Aaa jebiga, vidiš šta ti radi kapitalizam. Samo da ti kažem ja ne znam kuda idemo jer sam zalutao u ovaj dio šume, pa moguće je da ćemo veoma dugo ostati ovdje.
- Ja znam gdje smo, ostavio sam nešto po putu iz šume kada sam ulazio ovdje tako da ćemo se moći vratiti.
- Nisi valjda ostavio krušne mrvice kao i prije?
- Ne, naučio sam se pameti ovoga puta sam iza sebe ostavio petarde.
- A kako ćemo ih naći???
- Lijepo, upali šibicu ako imaš i samo baci negdje. Petarde su povezane tako da će nas odvesti do ulaza u „Crne šume“.
Erdel je upalio treću šibicu kada odjednom iz kutije za šibice izleti duh.
- Jaaa saaam duuuh iiiz kuuutiiijeee zaaa šiiiibiiiceee!
- Čiji?
-Uhhhmm... Paaa zaaasaaadaaa tvoooj.
-Uredu onda, a šta radiš ti ovdje?
- Paaa znaaaš kaaakooo seee kaaažeee, treeećaaa sreeećaaa. Tiii siii zaaapaaaliiiooo dviiijeee šiiibiiiceee aaa, oooovaaa tiii je treeećaaa. Jeee liii taaakooo?
- Tako je! - (povikaše seljaci).
- Eee paaa viiidiiiš zaaatooo tiii jeee treeećaaa sreeećaaa.
Nema smisla prepirati se sad sa duhom zato što su duhovi jako uporna stvorenja, može proći i po par stotina godina da čekaju u kutijama za šibice, a i duh je mogao pomoći pa zašto ga onda ljutiti.
- Nooo haaajdeee viiišeee, kooojaaa tiii jeee žeeeljaaa? - upita duh.
- Daj mi još tisuću želja - reče Erdel lukavo.
- Maaa daaa neee biii.
- Onda... Pokaži nam gdje su petarde!
Nekoliko sekundi poslje plavog magičnog sjaja petarde sakrivene ispod lisća su počele svijetliti. Erdel je upalio još jednu šibicu i duh je nestao. Koja ironija duh koji se pojavio zbog šibica zbog njih je i nestao, a mogao ga je tražiti bogatstva i carstva. Ali što bi mu to sve vrijedilo kada bi ostatak života ostao u šumi.
- Ivice, pokrij uši, nisu ovakvi zvukovi za djecu, moga'o bi da imaš traume kad narasteš..
- Vežite se polijećemo! - uzvikne Ivica.
Erdel je bacio šibicu na zemlju i u trenutku se začulo preko sto snažnih eksplozija. Eksplozije su napravile rupe u šumi i izazvale globalno-šumsko zatopljenje zbog kojega se šuma iznova rodila. Sada je izgledala kao i svaka druga vilin-šuma. Trebat će neko vrijeme da se život ovdje vrati u normalu, ali priroda će se pobrinuti za to (zajedno sa carevim drvosječama i lopovima i kapitalistima koji bi htjeli da ovamo grade ustanove).
Izlazeći iz šume zatekao je drvosječu i njegovog žabca u prizoru u kojem ih je i ostavio. Žabac se obradovao kada je vidio Erdela kako se vraća.
- Vratio si se znači (kre), nisam ni sumnjao da (luđak) avanturista poput tebe neće moći izvršiti taj zadatak (kre) - zakreči žaba.
- Eto ga, uspio sam pronaći list, a izašao sam iz šume uz pomoć ovog ovdje malog.
- A tko je (balavac) klinac?
- Mali Ivica, ona budala koja je ostavljala mrvice kruha po šumi pa se kasnije čudio kako ih je vještica zdipila, a ja sam ga spasio - ponosno mu je odgovorio Erdel.
- Ooo, Ivice, čast mi je, mogu li dobiti autogram?
- Naravno - reče Ivica i izvadi štapić ugljena.
Žabac mu je dao papir a Ivica se potpisao, nije to bio neki lijep potpis već nekakav šrakopis, ali ipak je bio autogram. Nakon toga Erdel je prišao drvosječi i predao mu zlatni list. Jaka svjetlost okružila je drvosječu i za trenutak on je postao visok kao planina i jak kao bik. Drvosječa i žabac su se dugo zahvaljivali Erdelu za njegovu pomoć. Kako bi se nekako odužili, drvosječa je izradio dva čamca jedan za Ivicu i jedan za Erdela. Ploveći rijekom u daljini su se vidjeli drvosječa i žabac. Erdel je povikao:
-Planinooo! Čuvaj ovog žabca jer boljega nećeš naći nikad!
Drvoječa je čuo Erdelovu viku i samo se nasmijao. Žabac je zatim odgovorio:
- Jarane moj! Nisam ja njegov žabac. On je moj drvosječa, moj ljubimac!
Nakon toga su se drvosječa i žabac glasno nacerili. Erdel je u dobranom šoku otplovio u druge krajeve...
Čarobnjaci i luđaci, dio VI.
Na grani piše, točno citiram: “Ako ovo čitaš znači da si ćorav do bola, jer ne vidiš mene“. Kada je pročitao ukočeno je podigao pogled prema gore, a kad ono na grani stoji sova i isprazno bulji u njega. Nije to obična malena sova kojih se (skoro pa) nitko ne boji. Iznad njega je stajala sovetina (ispricavam se ako ovakva uvećanica nepostoji u hrvatskom jeziku) visoka dva metra, sa ogromnim očima, divovskim kljunom i kandžama, a ut to rigga vatru iz dupeta! Erdel ju je zamolio da se makne pa da može proći, na što mu je sova rekla da ima tri pitanja za njega i ako uspje na njih odgovoriti može slobodno poći, ali ako ne uspije mora ostati jednu godinu, jedan mjesec, jedan tjedan, jedan dan, jedan sat, jednu minutu i jednu sekundu raditi kod nje kao rob u pekarni. Erdel se malo premišljao ali uvjek su ga drugi smatrali pametnijim i lukavijim od njih, a bogme se i on sam smatrao prepamentim, usto je i bio mlad pa se nije ničega bojao i priopćio je da će sa lakoćom odgovoriti na sva sovina pitanja. No u tom trenutku je vidio malog dječaka zarobljenog u kavezu koji je plakao i plakao i plakao. Pitao je sovu tko je taj dječak na što mu je ona odgovorila da je mali mislio da je mudriji od nje pa ga je prevarom zatočila kao svoga roba. Erdel se sažalio nad malim i ponudio sovi da u zamjenu za dječaka onim uvjetima doda još jednu godinu, još jedan mjesec, još jedan tjedan, još jedan dan, još jedan sat, još jednu minutu i još jednu sekundu. Sova je bez razmišljanja prihvatila ponudu jer je i ona smatrala da ima pameti koliko ima i svemira.
Prvo pitanje:
- Sada ćeš vidjeti da nisi tako pametan kako si mislio da jesi, postavit ću prvo pitanje - nastavi sova. - Ja ti postavim pitanje, a ti mi moraš dati odgovor, reci mi odgovor na ovo pitanje, koji je to odgovor?
Erdel se zamisli na trenutak ali pošto je već nekada davno čuo nešto slično ovoj idiotariji on odgovara sovi: “Odgovor na ovo pitanje... Da, odgovor na ovo pitanje je odgovor.“
- Da ovo je bilo malo lagano, prelagano, svatko je na to mogao odgovoriti, ali pokušaj odgovoriti na ovo! - izgače sova ljutito.
Drugo pitanje:
- Slušaj sad ovo - samouvjereno reče sova. - Sa kojeg se mjesta najbolje vidi sfinga?
- Sa kojeg mjesta... hm...čekaj...
Erdel je tako neko vrijeme mozgao i naprezao svoje sive ćelijice, dok na kraju nije shvatio da nema odgovora, jer se sa svakog mjesta ne može vidjeti cijela nego samo dio.
- Odgovor je... Odgovor je da nema odgovora, sfinga se ni sa jednog mjesta ne može najbolje vidjeti!
- Istina, no ni to nije bilo preteško, ali sada se pripremi za ovo...
Treće pitanje:
- Tri čovjeka nose svaki po tri vreće, u svakoj vreći su tri mačke, a u svakoj mački po tri mačića. Pitanje je: Koliko ovdje ima nogu?
Erdel je računao i na kraju uspio dobiti odgovor, ali sova se cijelo vrijeme zlobno smješila. Erdel je posumnjao da je to nekakav trik i u tom trenutku je bacio pogled na dječaka u kavezu. Taj dječak kao da je mogao čitati Erdelove misli, kao da je znao broj koji je Erdel dobio. Erdel se zagledao u njega na trenutak i dječak je odmahivao glavom kao da želi pokazati da mu je dobiveni odgovor netočan.
Naime sova je imala jednu manu. Nakon što bi njena žrtva netočno odgovorila, prije zatočeništva ona bi tome nekom dala točan odgovor, a zatim se počela smijati kao pomahnitala pacijentica. Takav je slučaj i kod dječaka bio, sova je i njemu postavila to pitanje i dječak je odgovorio krivo. Zbog toga je znao da je Erdelov dobiveni broj netočan. Erdel je ponovo pregledao svoj „račun“ i nakon pomnog promatranja shvatio je da ako su mačići još uvjek u mačkama, oni ne mogu imati noge ako se nisu rodili još. Sada je Erdel pristupio sovi sa ispravljenim odgovorom.
- Odgovor je... stotinu i četrnaest!
Sova se zaprepastila, na ovo pitanje još joj nitko nije odgovorio točno. No kako je ta dotična sova od riječi ona je pustila Erdela i malog dječaka da prođu putem.
- Ja sam Ivica - predstavio se dječak Erdelu.
- Zdravo Ivice, ja sam Erdel, no možeš da me zoveš Beli, nego jesi li ti onaj Ivica koji ima sestricu Maricu? – upita ga Erdel
- Jesam.
- Kako sestra, kako čujem pobjegli ste staroj rugobi.
- Pa, sestra je dobro zbog nekog čudnog razloga ja sam ovakav ostao, a ona je rasla i rasla. Sada si je unajmila stan u „Gradu ispod Drveta“ (Carski glavni-najbolji-najjači-najveći-najotporniji-ultra-super grad).
Čarobnjaci i luđaci, dio V.
Spremio je list u vanjski džep (to postoji samo u ovakvom tipu pričica). Krenuo je ravno putem kojim je došao do jezera i tako je hodao neko vrijeme dok se nije vratio pred jezero. Zastao je na trenutak i zbunjeno se ovrnuo oko sebe.
- Da to je to mjesto... - razočarano je pomislio u sebi.
Sada je otišao drugim putem, a ne onim kojim je bio krenuo prvi put. Došao je do dijela šume kojeg nije pamtio. No na kraju se opet vratio do jezera. Pomislio je u sebi o rečenici koju mu je otac davno rekao : „Sine“ – veli - „Svi putevi vode u jezero.“ Tako je još par puta prošao istim putem kroz šumu pa natrag do jezera. Sada već očajan i osokojan nije znao gdje je, ali je znao da je na izgubljenom mjestu pa je i on na neki način izgubljen. Opet se prisjećao što mu je otac govorio dok je bio jako malen: „Sine“ – veli - „Tko igra za raju, a zanemaruje taktiku završava karijeru na nižerazrednom vratniku.“
Na to Erdel pomisli „Eto ja se borio za raju, sve za raju jarane i pogledaj kuda me to dovelo, u neku pičkovinu vukojebnu, bogu iza dupeta!...“
Nakon promišljene i prožvakane misli, tu misao je ispljunuo i krenuo sasvim drugim putem kroz šumu. Vidio je čudnovata stvorenja za koje se bilo pričalo da žive na udaljenom kontinentu „nepoznatih ljudi“, ovdašnje stanovništvo je vjerovalo da taj kontinent ime veze sa ruševinama u Poznatoj i Nepoznatoj pustinji. Dugouhi tipovi pak vjeruju da na tom kontinentu žive njihovi davno zaboravljeni preci i nazivali su ga „Halldihir“ (počivalište predaka). Jedno biće je imalo dvije glave, sa svake strane po jednu, jedno je izgledalo poput mrava samo što je bilo puno veće i imalo je duge i oštre noge. Hodao je tako i razgledavao stvorenja oko sebe dok najednom nije došao do grane koja je bila iznad ceste. Na grani je nešto pisalo ali nije mogao vidjeti što točno piše pa je upalio još jednu šibicu.
Čarobnjaci i luđaci, dio IV.
Približavajući se tako tom malom jezeru začuo je neki glas, obmanjujući glas koji je dozivao njegovo ime. To su bile Tamnošimske-jezersko-lokvarne-zlokobne sirene. Bile su prave ljepotice sa glasovim jednakim pjevu deset hiljada anđela. No zapravo su bile prokletnice, kujetine, ni žive ni mrtve, protjerane iz svijeta zbog svoje halapljivosti i podmuklosti. Da prije su to bile dame koje su živjele na dvorovima ali njihova sebičnost i objest dovela ih je do života u ovom mračnom kraju. Nedajte se zavarati njihovom ljupkošću i slatkorječivošću jer one žele samo jedno, odvući vas u zaborav i isisati vam mozak, zatim vam smrviti tijelo i napraviti mljeveno meso, od unutarnjih organa napravit će jastuke, od crijeva hrenovke, od vaše kose će si napraviti tepihe, od jetre će da naprave paštetu, od nokada nakit, a možda čak i naprave od vas...BUREK. One se time hrane, one trebaju proždirati bića svaka dva dana da bi preživjele.
Tako je bilo sve više i više glasova koji su dozivali Erdelovo ime. Mladi pustolov poput njega nije se bojao tih stvorenja. Prkosno je i onako „partizanski“ koračao prema jezeru.
- Eeeeerdeeeeleee - začula se masa glasova.
- Šta je? Ajde, pokažite se kanarinci! - (ne želim upotrijebiti riječ kukavice zbog mogućeg povezivanja sa ovim svijetom) - pokažite se, izađite van, da vas mogu vidjeti!
- Zaštooo kročiiiš oviiim krajeem? - upitao je sada samo jedan glas.
- Daa, nebi smioo hodiitiii oviim puteevimaa! - začuo se drugi glas.
- Štooo tee naveloo da zalaziiiš ovamo, u ovaaaj mraak? Tuuu nemaaa krumpiiir pireaaa, rekleee smo tooo vamaa kreteenimaaa veeeć milijuun putaaa! Štoo tiii misliiiiš daa jeee lakooo staaalnooo ponavljaaati oveee prokleetee samooglaasnikeee?? - javlja se treći.
-Saberi se, e, nemam ja želje za nikakvim pire krompirima! Obećao sam drvosječinom žabcu da ću pronaći „zlatan list“ kojeg je drvosječa izgubio i neću otići odavde dok ga ne nađem! - povikao je Erdel.
- Liissst kažeeš i too zlaataan....
- Daaa imaamoo mi takaaav lisst....
- Pooođi sa namaaa u naše kraljevstvooo, mooždaa se neštoo dogovoorimoo.
Erdel je čitao o sirenama i njihovim prevarama pa je bio spreman na ovakve siruacije, mogao bi i vama dobro doći „Đepni priručnik o nakazama i živini treće vrste“.
- Ne! Ne idem ja nikuda s vama, dajte mi list sada i poštedit ću vaše bijedne živote!
- Misssslii daaa nasss možee pobijeditiii.
- Ni nesumnjamooo.
- Alii lisst je kood naass i nećemoo tii ga datiii! Paaa tiii plaači!
Erdel se malo zamislio i zatim izvadio dragulj iz svoje naprtnjače, dragulj nije bio posebno rijedak ali sirene to nisu znale, golim okom on izgleda kao pravi dragi kamen.
- Mijenjat ćemo se! Ovaj dragulj za list.
- Draaaguulj! Daaa mjenjaaat ćemooo see.
- Kaaakoo staaraa izreeekaa kaže „Moraš skupit sve! Moraš skupit sve!“
Erdel je predao dragulj, a sirene njemu „zlatan list“. Nakon toga sirene ispariše u dubine svoga maloga opasnog jezera. Sada je samo ostalo da se Erdel nekako vrati u normalan dio šume.
Čarobnjaci i luđaci, dio III.
Erdel se zaputio u šumu i čim je ušao u taj dio odmah je pala noć. Upalio je jednu šibicu koja mu nije puno pomogla jer opet ništa nije vidio. Tako je on hodao neko vrijeme kroz šumu dok nije naišao na vukodlaka.
- Zašto imaš tako malene oči? - upitao je Erdel vukodlaka.
- Zato jer sam ćorav!- odgovori vukodlak.
Nakon što je natakao naočale vukodlak je skočio na Erdela. Primio se za njega svojim kandžurinama i počeo ga je grepsti. Erdel ga je napadao mačem ali nije bilo učinka zato jer se vukodlak izmicao svaki put. Vukodlak je gurnuo Erdela na pod i otvorio svoja velika, odurna, smrdljiva usta i pošao njima prema Erdelu da ga ugrize. Svake sekunde se sve više i više približavao, a Erdel nije imao vremena na razmišljanje. Brzo je izvadio pastu za zube iz svoje torbe i istisnuo je cijelu u vukodlakova usta, na što se vukodlak začudio jer mu je pasta imala neobičan okus. Dok je vukodlak uživao u kaladontu Erdel je zapalio još jednu šibicu i zapalio vukodlaka. No vukodlak nije krepao tog trena već je trčao tako goreći kroz šumu i osvjetljavao put Erdelu. Na kraju je skočio u jezero i nitko ga više nije vidio...
Čarobnjaci i luđaci, dio II.
Bilo je lijepo vrijeme toga dana, sunce je sjalo iznad zemlje, visoko na nebu i ostavljalo zlatan trag koji se činio gotovo magičnim. Erdel je tako hodao koritom rijeke, kad je odjednom začuo i zamalo pročuo neki glas. Glas je dopirao iz šumarka i kako se više i više približavao taj glas je nalikovao na plač. Na ulazu u šumarak pisalo je „CAREVA CARINA NITKO NE PROLAZI OVUDA AKO NE PREDA 2 ZLATNIKA“. Čudno zar ne, e pa nije zato jer je ovo fantazija a ne pravi svijet! U šumarku je Erdel ugledao mršavog drvosječu i žabca kako plaču. Upitao je drvosječu zašto on i njegov žabac plaču, na što mu je žabac odgovorio da je drvosječa izgubio svoj zlatni list koji posjeduje moćnu magiju. “Vidi ga, vidiš kako je mršav?“ - upita žabac - „to je zato što je izgubio list, kada ga nosi sa sobom on izgleda kao Schwarzvaldneger.“ Drvosječa je samo rekao: „Tako je“ i nastavio cmizdriti. “Bi li ti dobri čovječe mogao pomoći?“ - upita žabac. Erdel je bez razmišljanja rekao da će pomoći kako god zna i umije. Žabac će na to: „Dobro, pokušaj vratiti list. Zadnji put ga je drvosječa imao kod sebe kada je išao u mračni dio šume. I ne zove se mračni dio samo zato što u njemu žive stvorenja koja ne možeš ni zamisliti nego i zato što kada pređeš u taj dio šume padne mrak. Ne smiješ otići tamo prije mraka jer to ne bi imalo smisla zar ne? U svakom slučaju uzmi ovu kutijicu šibica sa sobom, trebat će ti.“ Nakon što je završio s objašnjavanjem bacio je pogled na drvosječu i nastavio kmečati.
ponedjeljak, 28.05.2007.
Ukratko o ratu
Nije bitno da li je rat nestvaran ili stvaran. Pobjeda nije moguća. Rat nije stvoren da bi se dobio, stvoren je da bi bio nastavljen. Više društvo je moguce samo na osnovama sirotinje i neznanja. Nova verzija je prošlost, a nijedna drugačija prošlost ne bi mogla da postoji. Ratni napori uvijek su isplanirani tako da se društvo održi na ivici gladi. Vlladajuća grupa nameće rat svojim podanicima, a cilj nije pobjeda u Euroaziji ili istočnoj Aziji, već da bi društvena struktura ostala netaknuta.
Priče onkraj ovog svijeta : Čarobnjaci i luđaci, dio I.
- Erdele, Erdele! Dođi vamo i pomozi mi oko ovih potkova - zovne Erdela otac, inače najbolji kovač u ovim krajevima ispod Drveta.
- Evo me, dolazim! - viknu Erdel koji je u tom trenutku u šumi sjekao granje mačem.
- Tu stani, pridrži mi kopito ovog konja.
Stari kovač stade potkovati konja. Tako je bilo od kad je još sasvim malen bio, Erdel je pomagao svome ocu, a otac nije mogao biti ponosniji što ima takva dobra sina. No kako je vrijeme prolazilo Erdela su sve više počele zanimati borbe mačevima, velike pustolovine, ogroman i nedostižan svijet. Jednoga dana odlučio je otići od kuće i krenuti u krajeve gdje se nitko ne usuđuje ići.
- Sine moj nemoj ići, ne znaš u kakve se opasnosti upuštaš – preklinjao ga je otac.
- Moram, postoje mjesta gdje je moja pomoć mnogo potrebnija.
- Nemoj sine,aman aman, možda se nikad ne vratiš.
- Vratit ću se obećajem babo - samouvjereno reče Erdel.
Neko je vrijeme Erdel uvjeravao oca kako mu se ništa neće dogoditi i kako je već vrijeme da ode. Majka je cijelo vrijeme bila u kući, znala je da ne može odgovoriti sina, ali u tuzi zbog njegova odlaska, bila je nekako sigurna da će joj sin biti dobro. Majka je potrčala do Erdela, stisnula ga je tako jako oko struka, takvom snagom i jačinom da se činilo kao da će oči da mu ipadnu. Došlo je vrijeme za polazak, pozdravio se sa majkom,sa ocem i krenuo niz rijeku, u njemu nepoznate krajeve...
